Pauza

Jer odmor je svet

Nakon jednog inspiriranog perioda dogodila mi se pauza. Malo me je prestrašila, ali još više mi se svidjela.

U ovoj stanci, osjećala sam kako se životno uzbuđenje utihuje. Počelo me to rastuživati i brinuti.

Ali ono što me iznenadilo, je da mi je upravo u jednom takvom periodu počelo dolaziti sve više jasnoće, kao da lakše mogu vidjeti život izvana. Kao da se u tim pauzama puno magle rasplinjava, i ostaje sve veća čistina.

U zadnje vrijeme svaki važni odgovor nalazim u odmoru.

U odmoru sakupljam misli,
Ili ih pak raspršujem,
Nisam sigurna,
Ali u oba slučaja,
Sve ih je manje -
Sve više prostora.

Spuštam ramena, zatvaram oči,
Puštam sve što držim,
I osjećam koliko me to njeguje,
i kako nervoza iz trbuha nestaje.

Stvaram pauzu–
Odmor je svet.

Tako sam zakrčena. Puna misli i ideja. Gdje će one naći mjesto za rast, zbijene jedne među drugima?

Odmor je pauza. Pauza je prostor, a u prostoru može rasti magija.

Sada ne pišem o hibernaciji. Ne pišem o medvjedu koji na par mjeseci nestane. Ne pišem o kukuljici leptira. I oni imaju svoje vrijeme u toku života, ali sad ne pišem o njima.

Sada pišem o pauzi unutar skladbe, koja stvara priliku za udah, za prijelaz, ili jednostavno za tišinu koja je ključni dio kompozicije.

Sad pišem o liji, koja nakon cjelodnevnog lova, istraživanja, igre, nalazi svoje mirno mjesto. I uspjeva naći to mjesto gdje god da je, ponekad negdje skriveno - ali ponekad baš tu gdje je sad, na otvorenom.

Jedini moj susret s onom čarobnom, žareće-narančastom lisicom iz bajki, bio je upravo na livadi koja je bila u udolini. Valjala se, mahala sa dugačkim kitnjastim repom, koji je inspirirao toliko bajki i i priča, a ja sam ju gledala s visine, djela bližeg šumi, djela gdje bih prije očekivala da će ona sigurna i skrivena odmarati.

Ali ona je odmarala tamo gdje ju je lako vidjeti, odmarala je tamo gdje je već bila, u sredini velike livade, na pauzi između trke za mišem i istraživanja lokalnih kokošinjaca.

Mislila sam na tren da haluciniram, jer kad me vidjela, nije bježala. I onda sam ja bila ta koja je otišla, da mogu nju pustiti da odmara.

Ponekad mi se čini da ne smijem odmarati usred žrvnja života.

Da odmor dolazi nekad kasnije. Na kraju priče.
Da za odmor moram isplanirati vrijeme.
Da odmor treba biti opravdan.
Da odmor ne može biti baš tu, sad, usred livade.
Da možda drugi to neće razumijeti.

No u stvarnosti, možda, taj drugi vidi moj odmor kao ljepotu, znajući da je odmor svet, znajući da odmor stvara prostor za ponovnu igru, i istraživanje, kao što sam ja tad mogla vidjeti svetost odmora čarobne lisice usred livade.

Pa opet, razumije li onaj drugi ili ne, i prihvaćam li to ja ili ne - odmor je svet, svet i sveprisutan, i nema drugog živog bića osim čovjeka, koji nalazi krivnju u odmoru, koji prirodno ne radi pauze među svojim avanturama. Nema tog majmuna, nema tog guštera, nema tog stabla, ni tog oblaka, koji slobodno ne odmara.

Kada slikam vodenim bojama, započne tako lijepo, jasno, blago na čistom papiru. Kada dodajem boje, slika počne oživljavati.

No ako ne napravim pauzu između dva sloja, ona počne gubiti taj život, boje postanu mutne.

Često ju mogu spasiti i nakon toga, ali samo ako napravim pauzu, i pokušam opet, ali tek nakon što se boje slegnu.

Tako sam pokušavala u današnjoj karti, ali ipak sam na kraju ponavljala taj kaotični ciklus - žurba i panika, pa tek prekasno - pauza - pa tako opet i opet i….

Izbjegavanjem pauza puno sam griješila, i onda sve teže to ispravljala. 

Naučila sam da idući put čekam da se boje slegnu, poravnam papir između teških knjiga i tek kasnije, odmorna, s jasnim idejama kako da joj vratim život, i uz podršku dnevnog svijetla, nastavim - polako i namjerno. I napravim pauzu kad god znam da je potrebna - a to uvijek, zapravo, znam.

Priroda je puna pauza. I rastu cvijeta treba akcija, treba trud da bi procvao iz sjemena, ali isto tako i dubok san, i sunčev sjaj, i puno prostora da bi svaka njegova latica potpuno procvala.

Pauza, prostor, dah i ljenčarenje, sve je to potrebno u svakom danu, i ponekad samo trebam stati usred livade, i pustit sve,

jer mislim da mi se ipak toliko ne žuri.

2. karta - Odmor je svet

Nakon što se cijelo jutro igrala i tragala za novim avanturama ova mila lija pripravi sebi malo gnijezdo da bi odmorila.

Inspirirana pticama koje je gledala svih onih proljetnih i sunčanih mjeseci, ona skupi granje i travke i pokoji veliki list i od njih sagradi mali ležaj između borova, u poznatoj joj udolini gdje se osjeća sigurno. 

"Poslije ću opet istražiti rub šume, ali sad..." - potone u san.